Hrana ne poskupljuje jer je nema već zbog - Goldman Sachsa

Ponuda i potražnja zasigurno određuju tijek kretanja tržišta no postoji razlog zašto je hrana diljem svijeta postala tako skupa – pohlepa Wall Streeta i notorni Goldman Sachs.

'Briljantni umovi' iz Goldman Sachsa došli su do teorema da ništa nije važnije ljudima, nego hrana. Znači, ako uzmemo investicijsku vrijednost kave,soje, pšenice, kukuruza, kakaoa, to ubacimo u kompliciranu matematičku formulu, dobit ćemo nešto što se zove Goldman Sachs Commodity Index (GSCI) ili Goldman Sachsov indeks roba, piše Foreignpolicy.com.

Prije deset godina ulagači nisu o tome ni razmišljali no krajem 20-og stoljeća je Komisija za trgovanje robnim terminskim ugovorima donijela nove zakone te se moglo ulagati u žitarice, žetve, sijanje ili što ste već htjeli.

Američke države poput Chicaga, Minneapolisa ili Kansasa tradicionalno su znane kao proizvođači hrane s naglaskom na žitarice. Nakon što se nakon Američkog Građanskog rata ustanovila cijena 'bušela' (tada još nije postojala takozvana mjerna jedinica) stvorena je i neka vrsta ugovora između prodavača i kupca kojom bi se formirala neka razumna cijena. Na taj način cijena, primjerice štruce kruha, bi bila stabilna ali bi ta garancija omogućavala farmerima da investiraju u svoje farme i poslovanje.

Sve je rezultiralo padom cijene pšenice tijekom 20-og stoljeća, te razvitkom ratarstva u SAD koje je tijekom Drugog svjetskog rata hranilo veliki dio Svijeta. Zatim se desilo sljedeće, s jedne strane bili su farmeri i ulagači koji su imali čisti fizički ulog u pšenicu (u to ulaze i korporacije poput Pizza Hut, Krafta, Nestlea,McDonaldsa). To su bili 'bona fide' ulagači, oni kojima je dobit ovisila o njihovoj sposobnosti da dobavljaju hranu, koju naravno prethodno trebaju kupiti.

S druge stane su špekulatori koji svoj novac ostvaruju samo tržišnim previranjima, odnosno sposobnošću da prodaju nešto po skupljoj ili kupe po jeftinijoj cijeni.

Vlasnici žita nemaju problema sa špekulantima na tržištu jer oni tržištu osiguravaju likvidnost – uvijek postoji dobar omjer ponude i potražnje.

No, simetriju tog sistema poremetio je Goldmanov indeks koji je stvoren samo za ' dugoročno kupovanje'. Riječ je o strategiji gdje se investicija u robe transformira u investiciju u dionice.

Taj tren kada je tržište roba postalo slično tržištu dionicama, moglo se očekivati injektiranje gotovine. Dogodila se neravnoteža, banke su stalno kupovale i kupovale, bez obzira na cijenu. Naravno, postojali su i rokovi koji ne bi bili uredno popraćeni te bi se s isplatama kasnilo po dva do tri mjeseca. Međutim zbog deflacije i činjenice da ta pojava nije bila uključena u sastav GSCI, brokeri su na burzama roba zarađivali tzv.glupi novac – bez obzira što i kako su radili, novac je pristizao.

Od tog su profitirale kompanije poput Barclays, Deutsche Bank, Pimco, JP Morgan Chase, AIG, Bear Stearns i Lehman Brothersa.Od 2008.ono što se dogašalo na tržištu roba (žitarica) nije bilo rezultat špekulacija u tradicionalnom smislu – kupi jeftino, prodaj skupo. Danas, GSCI indeks daje 219 'tikera' kako bi investitori bili u toku što se događa sa svime od soje do biogoriva ili hrane za stoku.

No 'bum' u špekulativi kreirao je začarani krug. Što su se više cijene roba povećavale, više je novca išlo u prehrambeni sektor i cijene hrane su rasle. Događa se to da su investitori napravili imaginarno povećanje cijene robnih terminskih ugovora (misli se na žitarice) i tako dominirali realnom cijenom postojećih žitarica.

Činjenica je, što je viša cijena kukuruza, soje, pšenice ili riže, tim više nacije koje proizvode isto moraju surađivati s ovima koji kupuju, da ne bi paničarili i stvarali zalihe.