Očekuje se da će švedsko predsjedništvo sljedeći tjedan sazvati izvanredni summit čelnika 27 zemalja članica kako bi se popunila ta dva mjesta. Lisabonski ugovor, koji će stupiti na snagu 1. prosinca, predviđa da se predsjednik Europskog vijeća i visoki predstavnik za vanjsku politiku biraju kvalificiranom većinom, ali će švedsko predsjedništvo svakako nastojati postići konsenzus.
Obilježavanje 20. obljetnice pada Berlinskog zida, kada će se u ponedjeljak u njemačkoj prijestolnici okupiti svi čelnici EU-a bit će dobra prigoda za raspravu o imenima. Kao glavni favorit za predsjednika Europskog vijeća isplivao je belgijski premijer Herman van Rompuy, a za viskog predstavnika za vanjsku politiku britanski ministar vanjskih poslova David Miliband.
S predsjednikom Europskog vijeća EU bi napokon trebao dobiti "telefonski broj", odnosno osobu koju se može nazvati, a koja predstavlja Europsku uniju. Svojedobno je bivši američki državni tajnik Henry Kissinger pomalo podrugljivo, aludirajući na odsustvo jedinstvene vanjske politike EU-a, govorio da Europa nema telefonskog broja, odnosno osobe koju se može nazvati i s njom razgovarati o pitanjima od zajedničkog interesa.
Uvođenjem stalnog predsjednika, koji se bira na mandat od dvije i pol godine, ukida se rotirajuće predsjedništvo koje se mijenja svakih šest mjeseci. Ista osoba može najviše dva puta biti izabrana za predsjednika Europskog vijeća. Predsjednik će pripremati summite i predstavljati EU na svjetskoj sceni. U EU-u postoje dvije škole mišljenja kakva bi trebala biti uloga predsjednika Europskog vijeća. Prema jednoj, predsjednik treba biti snažna, karizmatična osoba, koja može biti "na ti" s partnerima u Sjedinjenim Državama, Japanu ili Kini. Takvoj predodžbi odgovora bivši britanski premijer Tony Blair, koji je donedavno bio glavni favorit, ali sada nema gotovo nikakvih izgleda, jer oko njega nema ni približnog konsenzusa.
Protivnici takvog viđenja uloge predsjednika navodi da bi on u potpunosti istisnuo Europsku komisiju, koja bi zapravo postala neka vrsta tajništva Europskog vijeća. To bi osnažilo koncepciju EU-a u kojoj glavnu riječ vode države članice, dok bi institucije koje zastupaju zajednički interes, Komisija i Parlament, oslabile.
Stoga pobornici druge struje drže da predsjednika treba tražiti među samozatajnim i diskretnim osobama, koje su vješte u slaganju konsenzusa. Upravo takav je Herman van Rompuy, flamanski demokršćanin, široj europskoj javnost potpuno nepoznat, koji se međutim još nije izjasnio želi li taj posao. Kao mogući kandidati spominju se još premijeri Nizozemske i Luksemburga Jan-Peter Balkenende i Jean-Claude Juncker.
Budući da će predsjednik Europske komisije i predsjednik Europskog vijeća biti iz redova demokršćanskih stranaka, visoki predstavnik trebao bi biti netko s lijevog centra. To otvara prostor britanskom ministru vanjskih poslova Davidu Milibandu, pogotovo zato što je Blair, čini se, izgubio sve izglede da postane predsjednik. Međutim, ni Miliband se još nije izjasnio želi li to mjesto, a kao drugi izgledni kandidat spominje se bivši talijanski premijer Massimo d'Alema.
U Europskoj uniji nije neobično da na položaj na kraju zasjedne netko tko se uopće nije spominjao kao kandidat, kao što je to prije pet godina bilo kod izbora predsjednika Europske komsije, kada je izabran Jose Manuel Barrros na koga nitko nije računao.
U utorak se u Bruxellesu sastaje Vijeće za ekonomske i financijske poslove (ECOFIN), a u srijedu i četvrtak održava se mini-plenarna sjednica Europskog parlamenta.
Obilježavanje 20. obljetnice pada Berlinskog zida, kada će se u ponedjeljak u njemačkoj prijestolnici okupiti svi čelnici EU-a bit će dobra prigoda za raspravu o imenima. Kao glavni favorit za predsjednika Europskog vijeća isplivao je belgijski premijer Herman van Rompuy, a za viskog predstavnika za vanjsku politiku britanski ministar vanjskih poslova David Miliband.
S predsjednikom Europskog vijeća EU bi napokon trebao dobiti "telefonski broj", odnosno osobu koju se može nazvati, a koja predstavlja Europsku uniju. Svojedobno je bivši američki državni tajnik Henry Kissinger pomalo podrugljivo, aludirajući na odsustvo jedinstvene vanjske politike EU-a, govorio da Europa nema telefonskog broja, odnosno osobe koju se može nazvati i s njom razgovarati o pitanjima od zajedničkog interesa.
Uvođenjem stalnog predsjednika, koji se bira na mandat od dvije i pol godine, ukida se rotirajuće predsjedništvo koje se mijenja svakih šest mjeseci. Ista osoba može najviše dva puta biti izabrana za predsjednika Europskog vijeća. Predsjednik će pripremati summite i predstavljati EU na svjetskoj sceni. U EU-u postoje dvije škole mišljenja kakva bi trebala biti uloga predsjednika Europskog vijeća. Prema jednoj, predsjednik treba biti snažna, karizmatična osoba, koja može biti "na ti" s partnerima u Sjedinjenim Državama, Japanu ili Kini. Takvoj predodžbi odgovora bivši britanski premijer Tony Blair, koji je donedavno bio glavni favorit, ali sada nema gotovo nikakvih izgleda, jer oko njega nema ni približnog konsenzusa.
Protivnici takvog viđenja uloge predsjednika navodi da bi on u potpunosti istisnuo Europsku komisiju, koja bi zapravo postala neka vrsta tajništva Europskog vijeća. To bi osnažilo koncepciju EU-a u kojoj glavnu riječ vode države članice, dok bi institucije koje zastupaju zajednički interes, Komisija i Parlament, oslabile.
Stoga pobornici druge struje drže da predsjednika treba tražiti među samozatajnim i diskretnim osobama, koje su vješte u slaganju konsenzusa. Upravo takav je Herman van Rompuy, flamanski demokršćanin, široj europskoj javnost potpuno nepoznat, koji se međutim još nije izjasnio želi li taj posao. Kao mogući kandidati spominju se još premijeri Nizozemske i Luksemburga Jan-Peter Balkenende i Jean-Claude Juncker.
Budući da će predsjednik Europske komisije i predsjednik Europskog vijeća biti iz redova demokršćanskih stranaka, visoki predstavnik trebao bi biti netko s lijevog centra. To otvara prostor britanskom ministru vanjskih poslova Davidu Milibandu, pogotovo zato što je Blair, čini se, izgubio sve izglede da postane predsjednik. Međutim, ni Miliband se još nije izjasnio želi li to mjesto, a kao drugi izgledni kandidat spominje se bivši talijanski premijer Massimo d'Alema.
U Europskoj uniji nije neobično da na položaj na kraju zasjedne netko tko se uopće nije spominjao kao kandidat, kao što je to prije pet godina bilo kod izbora predsjednika Europske komsije, kada je izabran Jose Manuel Barrros na koga nitko nije računao.
U utorak se u Bruxellesu sastaje Vijeće za ekonomske i financijske poslove (ECOFIN), a u srijedu i četvrtak održava se mini-plenarna sjednica Europskog parlamenta.