Kao da nam je trebalo još dokaza: Država ne zna upravljati imovinom

Vladina odluka da Umirovljeničkom fondu radi isplate ovogodišnje rate duga umirovljenicima u iznosu oko 820 milijuna iz državnog portfelja prenese 29 posto dionica Croatia osiguranja i 10,66 posto dionica Janafa u predizborno je vrijeme očekivano izazvala žestoke reakcije oporbe i dijela javnosti.

Vladina greška u koracima, koju je počinila prenoseći 29 posto dionica CO-a, zbog čega bi Umirovljenički fond morao predati ponudu za otkup preostalih 71 posto dionica CO-a, dodatno je problematizirala odluku o prijenosi tih dionica.

Logično se, naime, nameće zaključak da je Vlada odlučila isplatiti ratu duga umirovljenicima umjesto u prosincu, kao što je činila prijašnjih godina, mjesec-dva ranije, uglavnom prije izbora početkom prosinca. Kako je u toj žurbi pogriješila prenoseći paket dionica CO-a veći od 25 posto, što naknadno mora „vratolomno“ ispravljati, cijela je operacija dodatno postala sporna. Obnovila je i vječnu raspravu o upravljanju državnom imovinom te o tome treba li je i u kojoj mjeri privatizirati.

Vječna pitanja

Profesor zagrebačkog Ekonomskog fakulteta i suradnik Instituta za javne financije Anto Bajo u novom newsletteru Instituta „Razborito upravljanje državnom financijskom imovinom i stabilnost državnih financija“, neovisno o aktualnom sporu o prijenosu dionica CO-a i Janafa Umirovljeničkom fondu, upravo se upitao može li država razborito i kvalitetno upravljati financijskom (i nefinancijskom) imovinom, osigurati institucionalne pretpostavke da društva u njezinu vlasništvu financijski ublaže proračunske neravnoteže te potaknu gospodarski rast i razvoj tržišta kapitala.

Bajo je dio odgovora potražio u analizama financijske imovine u vlasništvu opće države. U financijskim računima države pokušao je naći odgovore na neka od vječnih pitanja, poput onoga ima li državna imovina financijskog potencijala za otplatu dugova te postoji li imovina koja ne treba biti u vlasništvu države jer zbog subvencija i državnih jamstva postaje dodatni financijski teret koji ne omogućuje smanjenje poreznih i neporeznih davanja kućanstava i privatnih poduzeća. Logično se nadovezalo pitanje treba li i koji dio državne imovine dati u najam ili privatizirati.

Zahvaljujući Eurostatovim informacijama o financijskim računima države, koji uključuju i podatke o Hrvatskoj, Bajo je barem okvirno odgovorio na neka od postavljenih pitanja.

Najviše u udjelima

Prethodno navodi da je financijska imovina opće države u Hrvatskoj rasla sa 17 milijardi eura u 2001. na oko 37 milijardi eura u 2007. a potom se do 2009. smanjila na 31,4 milijardi eura. Udjel državne imovine u BDP-u počeo je padati već 2004., a 2009. iznosio je 68 posto BDP-a.

Unatoč tom padu, Hrvatska se po udjelu državne imovine u BDP-u smjestila odmah iza skandinavskih država (Norveške, Finske, Islanda i Švedske). Pritom je struktura njezine financijske imovine takva da se najveći dio nalazi u dionicama i ostalim udjelima, oko 85 posto, a prosjek europskih zemalja je oko 40 posto.

Dok ostale europske zemlje imaju u većem stupnju diversificiranu strukturu državnog portfelja, Hrvatska nema diversificiranu imovinu u ostalim instrumentima, već je ona koncentrirana u udjelima države u poduzećima i financijskim institucijama (oko 27 milijardi eura ili 60% BDP-a). Pritom Hrvatska u usporedbi s drugim zemljama ima najviše imovine u udjelima u državnim poduzećima (46% BDP-a).

Te su činjenice potaknule Baju da prouči koliko je Hrvatska uprihodila od privatizacije državne imovine i usporedi je s drugim zemljama, zatim koliko financijsko poslovanje društava u državnom vlasništvu pridonosi stabilizaciji državnih financije te koliko su ona ovisna o državi s obzirom na strukturu subvencija i izdanih državnih jamstava koja dobivaju. Navodi da je hrvatski proračun od privatizacije državne imovine od 2002. do 2010. uprihodio ukupno 1,9 milijardi eura. Najviše se uprihodilo 2003., a prihodi od privatizacije počeli su se smanjivati 2006. i 2007. da bi nakon 2007. gotovo presahnuli jer nije bilo većih privatizacija.

Češka je u tom razdoblju od privatizacije ostvarila četiri puta veće prihode od Hrvatske, a Slovačka, Mađarska i Srbija dvaput veće prihode.

Opasna jamstva

S druge strane, Hrvatska je od državne imovine ostvarivala prosječne prihode u iznosu oko 0,7 posto BDP-a, a Norveška 11 posto BDP-a. Od državne imovine među europskim zemljama Italija je ostvarila najmanje prihode – 1 posto BDP-a, ali je i među zemljama s najmanjim udjelom državne imovine u BDP-u.

Poduzeća u portfelju HFP-a, u kojima država ima udjele i dionice, od 1993. do 2010. ostvarila su samo oko 127,5 milijuna eura dobiti. Obveze HFP-a prema državnim institucijama i bankama istodobno su visoke, tvrdi Bajo, i navodi da su samo u 2010. obveze prema državnim institucijama iznosile 401 milijun eura, a obveze za kredite prema poslovnim bankama 67,6 milijuna eura. Od 2002. do 2010. od dobiti javnih poduzeća u proračun je uplaćeno oko 0,2 posto BDP-a.

S druge strane, državnim je poduzećima u posljednjih osam godina zbog gubitaka dodijeljeno 4,2 milijarde eura državnih subvencija, što je prosječno oko 1,2 posto BDP-a u tom razdoblju. Osim izravnih proračunskih subvencija, ta su poduzeća dobivala i državna jamstva. Od 1996. državna su jamstva rasla sa 0,1 na 8 milijardi eura u 2010. godini. Uz izuzetak 2005., svih ostalih godina izdana su financijska jamstva znatno premašivala iznos utvrđen zakonima o izvršavanju državnog proračuna, navodi Anto Bajo.

Kako su jamstva potencijalna prijetnja rastu duga opće države, Bajo upozorava da je taj dug bez jamstava u 2010. godini činio 41 posto BDP-a, a s njima se popeo na 59 posto BDP-a.

Netransparentni

Bajo zaključuje da je upravljanje državnom imovinom, posebice njezina privatizacija, u Hrvatskoj često bila obavijena velom tajni i nedostatkom informacija o financijskim učincima, što je bilo dovoljno da javnost zauzme nepovjerljiv i negativan stav o svakom konceptu njezine privatizacije.

Konstatira kako je očito i da u Hrvatskoj postoje institucionalni problemu upravljanja državnom financijskom imovinom te nakon što navodi nekoliko dobrih koraka koje je napravila aktualna Vlada kako bi poboljšala sadašnji sustav, poručuje da bi Vlada i Sabor trebali poboljšati transparentnost i upravljanje društvima u većinskom vlasništvu države, prodati manjinske udjele te izraditi i objaviti strategiju i planove privatizacije i upravljanja državnom financijskom imovinom do 2021. godine.

Članak je objavljen u tiskanom izdanju business.hr-a. Ako se želite pretplatiti, to možete učiniti ovdje.