No sredinom 2001. godine podnio je ostavku uz službeno obrazloženje da ostavku podnosi zbog zdravstvenih razloga. Nakon desetak godina šutnje Stjepan Ivanšiveć Business.hr prvi put govori zašto je pristao biti ministar pravosuđa u Račanovoj vladi, što je zatekao u pravosuđu, koje je promjene inicirao i proveo, a koje nije uspio, s kojim se otporima morao hrvati te zbog kojih je razloga, osim zdravstvenih, podnio ostavku.
 
Prije desetak godina sudjelovali ste u prvoj smjeni HDZ-ove vlasti. Upravo svjedočimo drugom odlasku HDZ-a s vlasti i njezinu prelasku u ruke koalicije koju opet predvodi SDP. Iako se sve događa u bitno drukčijim uvjetima i na drugoj razini društvenog razvoja, ipak se nameću usporedbe s onim što se događalo prije više od deset godina. Što vas je motiviralo da preuzmete dužnost ministra pravosuđa nakon HDZ-ovih „deset krvavih godina“?

- Kada mi je Ivica Račan početkom siječnja 2000. ponudio da preuzmem dužnost ministra pravosuđa u koalicijskoj Vladi, moja prva reakcija bila je negativna. Predmet moga dotadašnjega znanstvenog i nastavnog rada bila je javna uprava, pa ako sam mogao u nečemu pomoći novoj vladi, onda bi to bilo u tom području. Kao da je očekivao takvu reakciju, Račan mi je mirno rekao da razmislim o njegovu prijedlogu, da se konzultiram s kolegama te da mu za dva tjedna dadem konačan odgovor.

U ponovnom razgovoru s Račanom iznio sam nekoliko uvjeta pod kojima bih pristao prihvatiti dužnost ministra pravosuđa. Prvo, želio sam nakon ulaska u Vladu zadržati nestranački status, jer sam smatrao da je to conditio sine qua non depolitizacije tog resora. Drugo, tražio sam pravo da samostalno, bez pritisaka sa strane, predlažem Vladi svoje neposredne suradnike (zamjenika i pomoćnike ministra te tajnika ministarstva) te odlučujem o imenovanju vodećih ljudi u ministarstvu. Treće, tražio sam da se djelokrug ministarstva proširi na državnu upravu i lokalnu samoupravu, jer sam u tim područjima želio provesti velike promjene. Četvrto, pravo da mogu bez odlaganja napustiti dužnost kad zaključim da je više ne mogu uspješno obavljati. Račan je prihvatio sve uvjete.      
 
Kakvo ste stanje u pravosuđu preuzeli od HDZ-ove vlasti?

- Najprije moram istaknuti da zbog navedenih razloga moje prethodno poznavanje stanja u hrvatskom pravosuđu nije bilo ni približno detaljno i cjelovito kao što je bilo znanje o stanju u hrvatskoj javnoj upravi. Ipak, bile su mi poznate neke opće značajke tog stanja. Tako mi je, primjerice, bilo poznato da je HDZ u pravosuđu proveo čistku te da je na odgovorne položaje postavio ljude problematičnih stručnih i moralnih kvaliteta, a posljedica je bilo širenje korupcije u svim njezinim oblicima. Tu sam ocjenu izrekao i obrazložio u svom prvom javnom nastupu u svojstvu ministra na skupu pravnika u pravosuđu, a u medijima je bila dočekana na nož. Nadalje, bio sam upoznat s podacima o zabrinjavajućoj sporosti, inertnosti i neučinkovitosti rada u hrvatskom pravosuđu. Više od milijun neriješenih predmeta ležalo je u sudskim ladicama, što je upućivalo na zaključak da pravosuđe nije racionalno organizirano. U velikim pravosudnim organizacijama kronično je nedostajalo poslovnog prostora i opreme, a uslijed toga i stručnog osoblja, a u nekim manjim organizacijama, najčešće nastalim zbog političkog prestiža, sagrađene su velebne pravosudne zgrade čije su sudnice zjapile prazne. Bilo je i nekih dobrih stvari koje sam zatekao kad sam preuzeo dužnost. Moj kolega Milan Ramljak kao ministar pravosuđa pripremio je i proveo opsežnu reformu plaća pravosudnih dužnosnika kojom su bitno poboljšani materijalni uvjeti njihova rada, a to je pak bio preduvjet njihove nepristranosti u radu i uspješne borbe protiv korupcije u pravosuđu. Stoga sam, kada smo na početku mandata u Vladi pripremali prijedlog proračuna u kojemu je trebalo drastično skresati ukupne rashode, odbio zahtjev da se plaće sudaca i državnih odvjetnika smanje, zaprijetivši protestnom ostavkom.

Kada sam preuzimao dužnost od dotadašnjeg ministra Zvonimira Šeparovića nisam dobio baš nikakve informacije o stanju i problemima u resoru. U kratkom razgovoru spomenuo je samo dvije stvari, da smo dužni milijun dolara američkom odvjetniku Davidu Rifkinu za izradu tužbe o genocidu protiv Srbije te da nije obavljen posao u vezi s izradom memoranduma bez kojega bi Međunarodni sud pravde tužbu mogao odbaciti kao nepotpunu. Iako smo bili u dobrim odnosima kao kolege na istom fakultetu više od trideset godina, Zvonimir je bio toliko nepristojan da nije htio izaći sa mnom pred okupljene novinare da tako barem simbolički pokaže da je provedena primopredaja dužnosti.

Stoga sam doslovno od prvog dana morao početi sâm pretresati ministarsku arhivu kako bih ustanovio što je ostalo neriješeno nakon njegova odlaska. Na zatečene pomoćnike i tajnika uglavnom se nisam  mogao osloniti, jer su me dočekali s nepovjerenjem, pa i animozitetom, iako sam im rekao da nitko neće biti smijenjen bude li dobro obavljao svoju dužnost. Tjedan dana nakon preuzimanja dužnosti ujutro me  dočekala obavijest da su se prethodne večeri u vezi sa suradnjom sa mnom moji neposredni suradnici posvađali i potukli u Pivovari tako da je morala intervenirati policija.

Potpuniju i cjelovitiju sliku stanja u hrvatskom pravosuđu stekao sam tek kasnije nakon što sam obišao županijske centre i upoznao se s problemima na terenu. Nažalost, ta je slika bila mnogo složenija i turobnija od predodžbe koju sam imao kad sam sjeo u ministarsku fotelju.
 
Koje ste ključne promjene (sistemske, organizacijske, kadrovske) pokrenuli u pojedinim segmentima pravosuđa i što ste njima željeli postići?

- Prije svega moram istaći da se odmah nakon preuzimanja vlasti počelo raditi na promjeni Ustava, a Račan je od mene tražio da vodim Vladinu stručnu komisiju za izradu nacrta ustavnih promjena u kojima bi se dotadašnji polupredsjednički sistem zamijenio parlamentarnim. Dio ustavnih promjena odnosio se i na resor pravosuđa pa je tako mojim zauzimanjem, među ostalim, Državno odvjetništvo prvi put ustavom regulirano kao samostalna ustavna institucija čime su ostvareni uvjeti za njezinu depolitizaciju te joj je bitno ojačan položaj u pravosudnom sustavu. Na temelju toga donesen je novi zakon o Državnom odvjetništvu, koji je na nov način regulirao izbor državnih odvjetnika i njihovih zamjenika, slično izboru sudaca, a u tu svrhu je konstituirano i posebno Državno-odvjetničko vijeće sastavljeno od uglednih državnih odvjetnika. Usto je ukinuta dotadašnja institucija pravobraniteljstva, koja je prije zastupala državu u imovinskim sporovima, a dio osoblja je integriran u sastav Državnog odvjetništva čime se dosta uštedjelo. Doneseni su i novi zakoni o sudovima, javnom bilježništvu, izvršenju kaznenih sankcija i drugi zakoni koji su se odnosili na pravosuđe.

Budući da se u djelokrugu ministarstva kojemu sam bio na čelu nalazila državna uprava i lokalna samouprava, nastojao sam da se u ustavne promjene unesu načelne odredbe i o toj materiji. Osobno si pripisujem zaslugu za afirmaciju lokalne samouprave pri čemu sam se vodio dvjema idejama. Prvo, potrebom razgraničenja između državne uprave i lokalne samouprave. U tom smislu županije su prestale obavljati poslove državne uprave i postale samoupravne jedinice s vlastitim djelokrugom. Slijedom toga župani su postali isključivo lokalno izabrani dužnosnici, a ne kao dotad dužnosnici koje je potvrđivao, a po potrebi i nametao predsjednik Republike. Dotadašnjih 175 županijskih ureda s oko 7000 službenika integrirano je u 20 ureda državne uprave na čelu kojih su bili predstojnici koje je imenovala Vlada, a broj službenika smanjen je na oko 4500. Drugo, želio sam da se u ustav unesu odredbe koje su mnogo više usklađene s Europskom deklaracijom o lokalnoj samoupravi kako bi se u tom smislu mogao otvoriti značajniji proces decentralizacije javnih poslova u Republici Hrvatskoj. Zakoni koji su nakon toga doneseni uglavnom su išli u tom smjeru, iako sa stupnjem decentralizacije još ne možemo biti zadovoljni.

U vezi s državnom upravom nastojao sam da se u zakonske tekstove ugrade kriteriji napredovanja po merit-sistemu te nagrađivanje prema radu. Sva su tijela državne uprave trebala donijeti pravilnike o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u koje su trebali biti jasno utvrđeni uvjeti za svako radno mjesto kako bi se onemogućilo da se rad u državnoj upravi koristi kao sinekura. Uvedeno je godišnje ocjenjivanje rada službenika te mogućnost bržeg napredovanja službenika koji se ističu zalaganjem u radu. Nažalost, moram priznati da ta načela nisu zaživjela u praksi jer su otpori postojećih struktura bili vrlo jaki.                         
Što se tiče kadrovskih promjena u vrhu pravosuđa, sugerirao sam predsjedniku Republike da predloži Saboru da za predsjednika Vrhovnog suda izabere Ivicu Crnića, a Vladi da za glavnog državnog odvjetnika predloži Saboru Radovana Ortynskog. Znatno je promijenjen sastav Državnog sudbenog vijeća i Ustavnog suda. Na osnovi zakonskih ovlasti provedeni su javni natječaji za sve općinske i županijske državne odvjetnike koje sam imenovao na temelju kriterija uspješnosti i kvalitete njihova dotadašnjeg rada, bez ikakve intervencije izvana. Sličan je postupak zakonom bio predviđen i za predsjednike općinskih i županijskih sudova te predsjednike trgovačkih sudova i sudova za prekršaje. No u tom sam bio spriječen pretežno negativnim stavom koordinacije stranaka vladajuće koalicije. Naime, na tom je sastanku bilo izneseno mišljenje da bi na taj način ministar pravosuđa postao najjači čovjek u državi. Na to sam reagirao prijedlogom da mi dopuste da dovršim taj posao uz unaprijed kuvertiranu ostavku. No ni to nije prošlo pa je tako, premda je postojala zakonska obveza, taj važan posao bio odgođen.           
 
Istodobno sa sređivanjem stanja u sudbenoj vlasti, Državnom odvjetništvu i drugim dijelovima pravosuđa započeli ste i progon naslijeđenoga organiziranog kriminala, korupcije, privatizacijske pljačke te ratnih zločina. S čime ste se pritom suočili? U kojima su istragama i slučajevima otpori bili najžešći i od kuda su dolazili (dečki s Knežije, Sliškova i druge skupine organiziranog kriminala, afera Grupo, suradnja s Haškim sudom…)?

- Na temelju zakonske regulacije i iskustava nekih razvijenih europskih zemalja i SAD-a u vrijeme mog mandata utemeljen je poseban ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala u sastavu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, a za njegova šefa na moj prijedlog imenovan je Mladen Bajić. Premda je prijedlog zakona o toj instituciji tijekom rasprava u saborskim odborima i na sjednici Sabora pretrpio znatna ublažavanja i ograničenja, ipak se može reći da je time napravljen prvi važni korak u borbi protiv tih oblika kriminaliteta. Vremenom su neka zakonska rješenja znatno poboljšana i proširene Uskokove ovlasti. Nema sumnje da je u procesu razvoja te institucije prijeloman trenutak bio izbor Mladena Bajića za glavnog državnog odvjetnika, a to se dogodilo nakon što sam napustio dužnost ministra.

Kad sam preuzeo dužnost, u zatvoru je već bila skupina koju se kolokvijalno nazivala „dečki s Knežije“ i u tijeku je bila istraga o navodnim njezinim kriminalnim djelima. Kao ministar bio sam informiran o tijeku istrage, ali se naravno u to nisam želio uplitati, jer je to bila stvar našeg pravosuđa. Jedino u čemu sam konkretno pomogao bilo je osiguranje uvjeta da se suđenje održi u Remetincu. Naime, predsjednik zagrebačkog Županijskog suda smatrao je da se iznimno, iz sigurnosnih razloga, suđenje održi tamo. Potrošili smo dosta novaca da uredimo i opremimo tu dvoranu i to na uštrb ostalih projekata ministarstva. A poznato vam je kako je proces završio.

Nešto više sam se angažirao u početnoj fazi afere Grupo, jer sam stjecajem okolnosti uspio doći u posjed šifrarnika tajnog ortačkog ugovora za preuzimanje lokalnih radijskih postaja i formiranje Nove TV u kojemu je peti ortak bio “onaj kojega su ostali ortaci znali“. Pretpostavljam da vam je poznato kako je završio i taj proces.

Smatram da pravosuđe u Zagrebu tada još nije bilo osposobljeno za uspješno vođenje takvih složenih sudskih procesa. Tadašnji predsjednik zagrebačkog Županijskog suda Šumanović bio je simpatičan, ali nedovoljno samostalan i popustljiv čovjek. Te su se njegove osobine posebno pokazale u aferi do koje je došlo nakon smrti njegove službenice koja je vodila sudski depozit, kada je otkriven velik manjak novaca. Morao sam javno ustati u njegovu obranu, premda je zapravo kao čelnik suda po zakonu bio za to odgovoran.            
 
Je li bilo pritisaka da se obustavi postupak protiv aktera u aferi Grupo, među kojima je uz Ivića Pašalića i Miroslava Kutlu bio i suvlasnik EPH-a Ninoslav Pavić?

- Bilo je pritisaka, i to grubih. Postupak je obustavljen nakon mojeg odlaska, a koliko mi je poznato, okončan je u fazi istrage zato što nije bilo dovoljno dokaza da bi se podigla optužnica.
 
Na koje ste prepreke naišli u suradnji s Haaškim sudom?

- Koalicijska vlada na čelu s Račanom u svojoj se političkoj deklaraciji obvezala na suradnju s Haaškim tribunalom, a moje je bilo da osiguram uvjete i predložim modalitete te suradnje. Prvo što smo učinili, kao znak dobre volje, bilo je izručenje Mladena Naletilića Tute za koje je već postojala sudska odluka, ali se njezino provođenje stalno odgađalo tobože iz zdravstvenih razloga. S glavnom tužiteljicom Haaškog tribunala Carlom Del Ponte dogovorio sam da iz Haaga dođe ekipa kvalificiranih liječnika koja će u suradnji s našim liječnicima razmotriti njegovo zdravstveno stanje i ocijeniti je li sposoban za izručenje. Nakon pozitivne liječničke ocjene, uz pomoć ljudi iz Ministarstva unutarnjih poslova organizirao sam Tutino izručenje. Nakon toga započela je normalna suradnja s Haaškim sudom.
 
Nedugo nakon preuzimanja dužnosti šefa HIS-a javio mi se Ozren Žunec te me zamolio, ako ikako mogu, da odmah dođem u njegov ured. A kada sam tamo stigao, rekao mi je da će mi pokazati nešto što je slučajno otkrio i o čemu nije bilo riječi ni prilikom primopredaje dužnosti s Miroslavom Tuđmanom. Odveo me u podrum gdje se nalazila pažljivo sortirana i moderno opremljena arhiva HVO-a. Nakon kraćeg pregleda, ustanovili smo da su se tamo nalazili dokumenti koji su bili itekako relevantni za suđenje Tihomiru Blaškiću u Haagu. Tamo smo, primjerice, našli njegov ratni dnevnik iz kojeg je bilo vidljivo da nije znao za plan napada na Ahmiće te dokumente iz kojih bilo je vidljivo da je nakon toga zatražio provođenje istrage i kažnjavanje sudionika, ali mu je iz štaba HVO-a odgovoreno da to nije u njegovoj nadležnosti. Blaškić je već tada bio osuđen na dugogodišnji zatvor, a prilikom jednog boravka u Haagu posjetio sam ga u zatvoru i u razgovoru s njime stekao dojam da taj čovjek nije kriv za ono za što je osuđen. Stoga sam molio Ozrena da mi dopusti da o nađenom obavijestim Blaškićeva odvjetnika Ante Nobila. Potom je Nobilo dobio formalno dopuštenje da se posluži s tim dokumentima prilikom koncipiranja žalbe. Poznato je kakav je to pravni učinak imalo na Blaškićevu drugostupanjsku presudu.

Haaško tužiteljstvo je na taj način doznalo za arhivu HVO-a i naravno bilo je zainteresirano da mu se dokumenti iz te arhive dadu na uvid. Nakon poduljeg natezanja, jer je u Savjetu za suradnju s Haaškim tribunalom bilo otpora da se tomu udovolji, haaški su istražitelji dobili dopuštenje da se koriste tom dokumentacijom. S glavnom tužiteljicom Carlom del Ponte uspostavio sam dobre odnose. Vrlo rano me je obavijestila o tomu koji su glavni osumnjičenici za ratne zločine u Hrvatskoj, a tu sam informaciju prenio Ivici Račanu i Stjepanu Mesiću. Molio sam Del Ponte da ukaže povjerenje našem pravosuđu da ono procesuira barem jednog od tih osumnjičenika, vjerujući da bi takav njezin postupak mogao imati katarzičan učinak na hrvatsko pravosuđe. Nakon što se uvjerila da smo spremni iskreno surađivati s haaškim tužiteljstvom, Carla del Ponte ponudila mi je da pred našim sudom provedemo postupak o navodnim ratnim zločinima koje je počinio Mirko Norac i bila nam je spremna ustupiti sav materijal koji su oni prikupili u istrazi. Tada sam od predsjednika Vrhovnog suda RH tražio da se taj slučaj delegira Županijskom sudu u Rijeci, jer sam bio uvjeren da će na tom sudu taj postupak biti obavljen stručno i nepristrano. Poznato je kakve su na to bile reakcije u našoj javnosti. Poznato je i to da se Norac skrivao i da se tek na nagovor svojih suboraca predao, kao i to da nam je tijekom preprate u Rijeku sa svojom tadašnjom djevojkom pobjegao na Velebit.  Na koncu je taj sudski proces ipak proveden i to je bio važan doprinos suradnji s Haaškim tribunalom.
 
Osim zdravstvenih razloga, što je sve utjecalo na odluku da podnesete ostavku i napustite ministarsku dužnost?

- Ima jedna narodna izreka koja pada na pamet mi u vezi s tim pitanjem, a ona glasi: „Jednoj smrti stotinu uzroka“. Točno je da mi se nakon preuzimanja ministarske dužnosti, kao što se moja kći pribojavala, zdravstveno stanje znatno pogoršalo. Tijekom jedne godine dva sam puta završio na operacijskom stolu.   
Osim toga, stanje u resoru koji sam preuzeo doista je bilo toliko zapušteno da je trebalo stalno biti u pogonu, bez opuštanja i odmora. Svako malo dogodio bi se neki incident koji bi trebalo riješiti. Samo sam u lepoglavski zatvor u prvoj godini odlazio pet puta. A u zatvorskom sustavu RH djeluje dvadesetak kaznenih i odgojnih ustanova od kojih sam svaku barem jednom posjetio.

Nadalje, kao što sam već naveo, u koordinaciji vladajuće koalicije bilo je teško, a ponekad i nemoguće argumentirano raspravljati o odlukama koje je trebalo donijeti. Primjerice, u raspravi o ustavnim promjenama postavilo se pitanje opravdanosti postojanja Županijskog doma. Kao predsjednik Vladine komisije iznio sam argumente za i protiv ukidanja tog tijela, ističući da prvi daleko prevladavaju nad drugima. Nakon mog izlaganja javio se Zlatko Kramarić i kratko rekao da bi se ukidanjem tog tijela izgubilo puno zastupničkih mjesta. Na to su se nadovezali Dražen Budiša i Zlatko Tomčić sličnom argumentacijom. I Županijski je dom ostao u Ustavu. Slaba mi je satisfakcija bila što su nakon otprilike godinu i pol, kada više nisam bio na dužnosti, morali ponovno odlučivati o promjeni ustava kojom je taj dom ukinut.

Stalni izvor mojih frustracija bio je i neiskren odnos prema Haaškom tribunalu. Znalo se protiv koga se provode istrage koje će prije ili kasnije rezultirati optužnicama i nalozima za uhićenje, ali se mislilo da se to neće odmah dogoditi, odnosno da će se to moći ovako ili onako izvrdati. Kada su početkom lipnja 2001. došle optužnice i nalozi za uhićenje Gotovine i Ademija, to je doživljeno kao šok. Traženo je od mene da malo pričekam s dostavom tih akata našem sudu kako bi se pružila šansa optuženicima da se dobrovoljno predaju. Ademi je to doista napravio. Od Gotovine nije bilo nikakvih reakcija. Krajem tjedna predao sam optužnicu i uhidbeni nalog Županijskom sudu u Zagrebu, ali kada je policija došla uhititi Gotovinu, njega više nije bilo na prijavljenoj adresi. Iskoristio je taj poček za bijeg. Zapravo smo mu našim odlaganjem to omogućili. Nakon toga više nisam mogao pogledati u oči predsjedniku Haaškog suda i glavnoj tužiteljici. Bilo mi je jasno da sam izgubio vjerodostojnost i da tu nemam što više raditi. Poslao sam Račanu svoju ostavku prepuštajući mu da on izabere adekvatno obrazloženje.
I posljednje, ali nipošto najmanje važno: u siječnju 2001. moja je kći rodila sina. Postao sam djed i nisam želio propustiti veselje da izbliza pratim i sudjelujem u razvoju svog unuka. Tri godine kasnije dobio sam i unuku. S tim se nije mogla usporediti nikakva javna čast.      
 
Jesu li i kada zaustavljene promjene koje ste inicirali?

- Važnije promjena slijedile su nakon HDZ-ove izborne pobjede 2003. godine, ali više u kadrovskom nego u organizacijskom smislu, jer je Vladimir Šeks mogao ponovno preuzeti dirigentsku palicu velikog meštra  pravosuđa. Politika se ponovno uključila u rad pravosuđa. Uskok je bio blokiran, ali je zahvaljujući Bajiću opstao i pokazao svoju snagu i sposobnost nakon Sanaderova odlaska 2009. godine. Možda je dugoročno gledano najvažnija smjena generacija do koje je došlo u pravosuđu. Otišli su razni Vukovići, Vukojevići i Gredelji, a u sudove i državna odvjetništva stigli su mladi, obrazovani ljudi koji će, nadam se, preobraziti naše pravosuđe i podići ga na europsku razinu. To je ono što mogu vidjeti s distancirane pozicije nedovoljno informiranog umirovljenika.