Do kraja 2012. treba nam 5,5 mlrd. eura za refinanciranje dospjelog duga

Potrebe europskih država i banaka za refinanciranjem do kraja tekuće godine i tijekom 2012. dosežu zastrašujuće proporcije.

Njemačka, Fran­cuska i Velika Britanija te pet južnih država EU te njihove najveće banke, samo u zadnjem tro­mjesečju ove godine mora­ju refinancirati više od 739 milijardi eura dugova kji dospijevaju, a sljedeće godine moraju iskupiti svojih obve­znica u iznosu od 2,41 bilijun eura. Ako se taj iznos usporedi sa sredstvima koje na raspolaganju ima Fond za financijsku stabilnost (EFSF) od 440 milijardi, “nema nači­na da se te zemlje refinancira­ju bez da im u pomoć priskoči Europska centralna banka kao pozajmitelj posljednjeg utoči­šta”, upozorava Cullen Roche na portalu See­king Alpha.

ST Invest je, u svojoj tjednoj analizi tržišta, dugove koji dospijevaju najvećim i najzaduženijim europskim državama usporedio s hrvatskim potrebama refinanci­ranja, te došao do zaključka da su iznosi duga minijaturni u odnosu prema ostalima, ali ogromni kada se usporede s BDP-om odnosno udjelom u ukupnom dugu, osobito u 2012., kada Hrvatskoj dospijevaju relativno velike rate. Pri­tom valja imati na umu da ST Invest u izračun nije uračunao domaće du­gove, a ni europske inozemne dugove banaka kamuflirane kao bankovni leasing i fakto­ring jer ti podaci nisu dosupni.

Kao jedini mogući izvor tih sredstava većina analitičara u svije­tu ovih dana navodi Europsku centralnu banku.

“EFSF nema dovoljno mu­nicije da bi u njihovoj rekapitalizaciji po­dupro i periferne zemlje i banke. Ili jedno, ili drugo. Imajući na umu začarani krug u kojem su se našle i potrebu da se pokrene ekonom­ski rast, te da se prekine nepovoljna dinamika zaduženosti, ne vidim kako se pitanje solven­tnosti Europe može riještiti bez intervencije ECB-a”, piše Cullen Roche. Intervencija ECB-a značila bi da europska centralna banka kupuje državne i bankovne zadužnice umjesto pri­vatnih ulagača na primarnom i sekundarnom tržištu.

To ne bi značilo da bi se za puni iznos refi­nanciranja povećala količina novca u optjeca­ju, jer taj novac već postoji u sustavu, nego bi se primarna emisija povećala samo za jam­stvenu marginu koju centralne banke redov­no traže za financiranje na temelju vrijedno­snih papira koje uzimaju u zalog. No, prema prevladavajućoj europskoj doktrini, centralna banka ne smije kupovati državne zadužnice u mjeri većoj od potrebe održavanja likvidnosti, idući pre­ma razini na kojoj bi to prerastalo u fiskalnu operaciju.

Od kolovoza ove godine ECB je potrošila oko sto milijardi eura na kupnju europskih držav­nih zadužnica, većinom talijanskih i španjolskih, kako bi snizila njihove velike tržišne prinose, a time i cijenu novog zaduživanja tih zemalja, u čemu je bila prilično neuspješna. Ta se operacija tumačila kao zamjena zakazalim tr­žišnim transmisijskim mehanizmima monetarne politike, a ne kao pomoć tim državama.

ST Invest podsjeća da je done­davni predsjednik ECB-a Jean-Claude Trichet rekao je kako će te kupnje prestati čim profunkcionira EFSF, ali novi predsjednik ECB-a Talijan Mario Draghi odbio je ponoviti tu izjavu, što je Financial Ti­mes od petka ocijenio kao njegovo “shvaćanje da EFSF možda neće biti moćan i dovoljan u mjeri u kojoj je to ECB očekivao”.

Istovremeno je Draghi upozorio europske dr­žave, što je protumačeno kao njegovo osobito upozorenje talijanskom premijeru Berlusconiju, da “primarna i najveća odgovornost za održava­nje financijske stabilnosti i urednih financijskih prilika leži na nacionalnim ekonomskim politkama”, a ne na centralnoj banci.