Hoće li i Europa bankama uzeti investicijske odjele?

Europska komisija želi razmotriti mogućnost razdvajanja štedno-kreditnog i investicijskog bankarstva, piše ST Invest u svom tjednom biltenu.

Povjerenik za unutarnje tržište Michel Barnier rekao je 22. studeno­ga novinarima da osniva skupinu stručnjaka na visokoj razini, koja će proučiti tu mogućnost. Skupina će o svojim zaključcima izvijestiti EK početkom 2012. godine. Cilj raz­dvajanja banaka okrenutih klasičnim štednim i kreditnim uslugama ili «maloprodaji» (eng. retail) od investicijskih banaka i kuća jest “da se spriječi ponavljanje aktualne fi­nancijske krize koja je porezne obveznike dovela u situaci­ju da moraju nadoknaditi goleme gubitke banaka prouzro­čene prerizičnim ulaganjima”.
 
Premda njezino razmatranje još nije ni počelo, već i sama ideja da bi se u Europi mogle razdvojiti štedno-kre­ditne od investicijskih bankovnih djelatnosti predstavlja pravu revoluciju, budući da su europske banke tradicionalno univerzalnoga tipa, dok su u Sjedinjenim Državama dugo vremena bile podijeljene na dvije vrste, sve dok pred­sjednik Clinton tu podjelu uoči zadnje krize nije gotovo posve uklonio. U SAD-u je podjela uspostavljena nakon Velike depresije 1933. godine Glass-Steagallovim zakonom jer se sum­njalo, premda za to zapravo nije bilo dokaza, da štedno-kreditne banke svojim klijentima u obliku vrijed­nosnih papira ili udjela u fondovi­ma podvaljuju kredite koje inače ne mogu naplatiti.
 
Velika financijska kriza iz 2008.-2009. u Sjedinjenim Državama je dovela do usvajanja Dodd-Frankova zakona o reformi Wall Streeta i zaštiti potroša­ča financijskih usluga i proizvoda, u koji je ugrađeno i takozvano Volcke­rovo pravilo. Pravilo će se početi pri­mjenjivati od 21. srpnja 2012. i ame­ričkim bankama koje primaju novac na štednju s državnim jamstvom za isplatu zabranjivat će da taj novac, jednako kao i kapital svojih dioničara, ulažu u špekulacije vrijednosnim papirima i njihovim izvedenicama (derivatima).
 
Paula Volckera, bivšeg predsjednika FED-a i istaknutog ekonomista predsjednik Barack Oba­ma imenovao je u veljači 2009. za čelnika svo­jega Savjeta za ekonomski oporavak, a Volcker je dokazivao da su rizične i neregulirane špeku­lacije banaka novcem klijenata odigrale ključnu ulogu u izazivanju krize. Budući da je sigurno i funkcionalno štedno-kreditno bankarstvo bitno za stabilnost cjelokupnog financijskog sustava, Volcker je upozorio da uključivanje banaka u visokorizična ulaganja stvara neprihvatljivi si­stemski rizik.
Nakon SAD-a i Paula Volckera zabranu takve prakse zatražila je i Europska Unija predlože­nim izmjenama Direktive o tržištima financij­skih instrumenata (MiFID), objavljenima 20. listopada.
 
U skladu s europskom tradicijom i hrvatske su banke univerzalnog tipa i mogu se baviti štedno-kreditnim jednako kao i investicijskim poslovima, premda se one vje­rojatno vrlo malo i rijetko upuštaju u trgovanje rizičnim vrijednosnim papirima za vlastiti račun sredstvi­ma svojih deponenata i dioničara. (Da postoje iznimke, vidjeli smo u aferi Riječke banke.) No, i hrvatske banke za fondove kojima upravlja­ju kupuju udjele u tvrtkama kojima odobravaju kredite, obavljaju poslove pokrovitelja izdanja njihovih obveznica i slično, a kad su ti poslovi iz­miješani, moguće su i suptilne zloupotrebe koje je vrlo teško prepoznati i dokazati.
 
Koliko je investicijsko bankarstvo u Hrvatskoj povezano sa štedno-kreditnim (za koji banke uživaju garanciju države) lijepo se vidi po veliči­ni imovine fondova kojima upravljaju banke: dok ne-bankovna društva u svoje fondove jedva uspiju privući desetak milijuna, ili najviše par desetaka milijuna kuna uloga, “bankovni” fondovi teški su na stotine milijuna kuna, a oni novčani i po više milijardi kuna. A štedno-kreditno bankarstvo nije djelatnost koja bi upravljanju fondovima trebala i mogla donijeti neku posebnu prednost u struč­nom smislu, nego je očito riječ o vezivanju i uvjetovanju jed­nog posla drugim, vezivanju za koje uopće nije sigurno da je u najboljem interesu hrvatskih potrošača financijskih usluga, zaključuju u ST Investu.