Kad se sve zbroji, porezne promjene više udaraju na javni nego realni sektor

Za razliku od Kosoričine vlade koja je, nakon što je gotovo u istom sastavu nastavila kormilariti zemljom umjesto one Sanaderove, počela konsolidirati i spašavati javne financije jednopostotnim povećanjem stope PDV-a i uvođenjem kriznog poreza na plaće i mirovine, Milanovićeva je vlada oporezivanje plaća smanjila za 250 milijuna kuna, ali istovremeno je ponešto snažnije porezno zagrabila u potrošnju. 

Velika je  razlika i u tome što je ta vlada odlučila drastičnije srezati proračunske rashode za 4,6 milijardi kuna. Pritom će gotovo sav iznos srezati u dvjema proračunskim nišama - ukupne troškove zaposlenih u javnom sektoru smanjit će za dvije milijarde kune, a još dvije u ostalim proračunskim rashodima. Kosoričina vlada u troškove zaposlenih u javnom sektoru nije odvojeno i ciljano dirala, osim što ih je zamrznula i, naravno, „solidarno“ ih je zajedno sa svim drugim plaćama krizno oporezivala.

Kriznim porezom na plaće u većem dijelu dvoipolgodišnjeg mandata u proračun je prikupila oko 2,8 milijardi kuna i pritom nikoga nije štedjela, osim one s najmanjim plaćama koje i pas nije imao za što ugristi. Jednako je derala zaposlene u javnom sektoru i zaposlene u realnom sektoru, čije je plaće u većini kriza ionako stanjila i nastavila tanjiti.
 

Velike razlike

Milanovićeva je vlada povećanjem neoporezivog dijela plaća i promjenama platnih razreda na koje će nastaviti primjenjivati porezne stope od 12, 25 i 40 posto, uz proklamiranu zaštitu socijalno najugroženijih, zapravo najviše porezno rasteretila većinu zaposlenih u realnom sektoru, ponajprije one koji, primjerice, rade u radnointenzivnoj prerađivačkoj industriji, građevinarstvu ili trgovini.

Dovoljno je baciti pogled na izvješće Državnog zavoda za statistiku o prosječnim neto plaćama u prošloj godini i uočiti da će većina zaposlenih u prerađivačkoj industriji, u kojoj je prosječna plaća u prvih deset lanjskih mjeseci iznosila 4697 kuna, imati malo veću plaću jer će im se smanjiti porezno opterećenje. I među njima, naravno, postoje znatne razlike. Zaposleni u proizvodnji duhanskih proizvoda s prosječnom plaćom od 7217 kuna uglavnom neće proći, kao i oni koji rade u tekstilnoj industriji s prosječnom plaćom od 3292 kune ili oni koji su zaposleni u prizvodnji kože i ostalih proizvoda s prosječnom plaćom od 2901 kunu.

Zaposleni u financijskom sektoru s prosječnom plaćom od oko 8000 kuna, naftaši i uslužne djelatnosti u rudarstvu sa sličnom prosječnom plaćom, kao i oni koji rade u telekomunikacijama, većinom će „upasti“ među one čije će plaće biti najviše dodatno porezno opterećene. Između njih i onih kojima će se porezi na plaće ponešto smanjiti ili ostati isti smjestit će se zaposleni u javnoj upravi s prosječnom plaćom od 6181 kunu. Zaposleni u javnim službama vrtjet će se tu negdje, kao i državni službenici - zaposleni u zdravstvu s prosječnom plaćom od 6114, odnosno 6353 kune proći će kao oni, a oni iz obrazovanja, kulture i socijalne skrbi ponešto bolje od njih jer su im prosječne plaće od 5500 kuna niže od državnih službenika i zaposlenih u zdravstvu.

No i njihove će plaće s plaćama svih zaposlenih u javnom sektoru uglavnom biti više oporezovane nego onima koji rade u realnom sektoru, kojima će se porezni teret na plaće uglavnom ponešto smanjiti. Zato i ne začuđuje što su u prvim reakcijama na izmjene poreza na dohodak Milanovićevu vladu među prvima kritizirali sindikalni čelnici koji u svojemu članstvu pretežno okupljaju zaposlene u javnom sektoru, a oni čije je članstvo u većini zaposleno u realnom sektoru šutke su popratili njezine porezne mjere koje se drže načela da će jače oporezovati potrošnju i smanjivati oporezivanje troškova rada.
 

Fer ponuda

Čelnici sindikata i zaposleni u javnom sektoru naći će se na još većim mukama zbog odluke Milanovićeve vlade da proračunske rashode smanji rezanjem troškova zaposlenih za dvije milijarde kuna iako su zapravo dobili fer ponudu da im zauzvrat neće smanjivati plaće i dijeliti otkaze. U protekle tri godine većina zaposlenih u realnom sektoru nije imala takvu ponudu, nego su im plaće rezane u kompanijama koje su se našle na udaru krize, a po njima su pljuštali i otkazi kad su se njihove tvrtke zbog krize gasile ili su bile pred gašenjem.

Ako će se držati usvojenog prijedloga mjera i smjernica za izradu ovogodišnjeg proračuna, Milanovićeva će vlada lanjske troškove zaposlenih sa 22,57 milijardi kuna smanjiti na 20,5 milijardi, a pritom neće dirati 18,2 milijarde koliko je izdvojeno za plaće zaposlenih, nego će uštede tražiti u preostralih oko četiri milijardi kuna.

Ponajprije će morati zagrabiti u 1,3 milijarde kuna izdvojene za naknade zaposlenima, uglavnom za troškove prijevoza te u stavkama na kojima se vrte stotine milijuna kuna namijenjenih prekovremenom radu, zatim za posebne uvjete rada, za ostale rashode, za naknade osobama izvan radnog odnosa i slične stavke kojima se odlijeva proračunski novac pod „firmom“ troškovi zaposlenih. Ne pristanu li na rezanje tog dijela proračunskih rashoda, alternativa će biti smanjivanje plaća i broja zaposlenih u javnom sektoru, jer teško će Milanovićeva vlada moći ustuknuti i u ovoj godini opet izdvojiti 22,5 milijardi proračunskog novca za troškove zaposlenih u javnom sektoru.