Komentar: Dužnicima uši može izvlačiti samo sud

Dospjeli dug javnih poduzeća trenutačno je između 400 i 450 milijuna kuna. Nikad do sada javna poduzeća nisu obveze svela na tako nisku razinu pa se zato za nelikvidnost više ne može kriviti država, kažu u Ministarstvu financija. HEP će primjerice, dodaju, do kraja lipnja doći na granicu roka plaćanja od 60 dana.

"Ne možemo mi (više) ništa napraviti s nelikvidnošću kad su u pitanju dugovi jedne privatne tvrtke drugoj", kažu u Ministarstvu financija. I u pravu su.

Ne može ministar Ivan Šuker doći u firmu A, izvući vlasnika za uši i tako ga natjerati da plati dug firmi B. Mislim, vjerojatno bi mogao, s obzirom na svoje mjere, al' ne smije, jer nema zakonsku podlogu za takve metode. Jedini koji može izvlačiti uši jest - trgovački sud.

Naravno, ako podignete tužbu utjerujući svoj novac, može se dogoditi da rješenje čekate godinama, a s dužnikom i njegovom imovinom do tada se može svašta dogoditi. To je, međutim, problem koji ne može izravno rješavati ministar financija (naprimjer, narediti da prisilne naplate dobiju prioritet), pa ni ministar pravosuđa, jer pravosudni je sustav neovisan i ne smije ga se pritiskati.

U Vladinu programu gospodarskog oporavka obećano je da će do kraja lipnja zakonski biti regulirana obveza davanja izjave o nepostojanju poreznog duga prilikom osnivanja novog poslovnog subjekta. Međutim, to je, čini se, suprotno pravilima EU. Ipak, OIB bi trebao omogućiti isti cilj - jednom kad se umreže svi registri i evidencije.

U programu gospodarskog oporavka, u sklopu reforme pravosuđa, obećano je i "poticanje sudbene vlasti na učinkovitiju provedbu Zakona o stečaju" (koji se ionako mijenja kako bi se skratilo trajanje beskonačnih stečajeva), racionalizacija mreže sudova, smanjenje zaostataka i skraćenje postupka, rješavanje problema postupaka koji traju dulje od tri godine i druge mjere - sve s rokom do kraja ove godine. Vidjet ćemo.

Međutim, nakon svega i dalje ostaje činjenica da je dug jedne privatne tvrtke prema drugoj njihova stvar. Vjerovnik treba pokrenuti prisilnu naplatu, a mnogi se od toga skanjuju jer im je poslovni partner, koliko god odugovlačio s plaćanjem, možda ipak prevažan da ga naljute bezobraznim inzistiranjem na normalnim rokovima plaćanja.

To je pak stvar poremećene poduzetničke nekulture koja je i prije krize značila dulje rokove plaćanja nego u drugim, normalnijim zemljama. Sada, u krizi, kultura neplaćanja dobila je krila.