Komentar: Seljaci ne mogu bez poticaja koje su već potrošili

Već viđena seljačka buna koja jedne brine, a druge umara, polako dobiva svoj konačni i jedino mogući epilog: seljaci će i ovaj put od države izmusti što se izmusti dade, a oni najmanji i najranjiviji pritom neće riješiti svoje probleme.

Oni koji su svoju proizvodnju tako organizirali da zapravo rade zbog poticaja, dobit će što su htjeli, možda manje nego prijašnjih godina, no opet dovoljno. Dakako, sve to ide na račun rasta državne potrošnje jer i kompenzacije u repromaterijalu nekako se moraju platiti ili prebiti s tvrtkama koje će seljacima izdavati robu, a jednogodišnji oprost zakupa državnog zemljišta ponovno znači manje novca u državnoj blagajni. No i to je benefit za velike i "podobne" jer upravo takvi i dolaze do zakupa državne zemlje.

No što dobivaju mali seljaci čija egzistencija ovisi o onome što zarade, a ne o vezama u lokalnim strukturama vlasti? One koji su se, poput proizvođača mlijeka, zadužili očekujući stabilnu cijenu za svoje poljoprivrede proizvode, koja je u posljednjoj godini drastično pala, ni poticaji neće spasiti od bankrota.

Problem nije samo u manjku od 40 posto poticaja za ovu godinu, to je samo kap koja je prelila čašu i ponovno izvukla traktore na cestu. Dugovi države prema seljacima vuku se još iz 2008. godine (205 milijuna kuna), tijekom 2009. dinamika isplate poticaja bila je sve sporija, da bi početkom ove kao bomba odjeknula vijest o 40-postotnom smanjenju potpora.

Da država novaca nema i da ove godine potpore neće biti izdašne kao prijašnjih godina znalo se još tijekom donošenja proračuna. Već se tada vidjelo da stavka koja se odnosi na potpore u poljoprivredi i ribarstvu iznosi 2,29 milijardi kuna, što je bilo 22 posto manje u odnosu na prethodnu godinu. Samo je trebalo odlučiti kome će se i kako kresati.

Obznanivši prije desetak dana da će se poticaji u stopostotnom iznosu isplatiti samo za mlijeko, a da se sve ostalo reže 40 posto, ministar Čobanković je seljacima dodatno natrljao soli na ranu tumačeći kako država daje koliko ima i može te da poticaj nije dužničko-vjerovnička obveza države prema njima.

Seljaci tu logiku ne razumiju jer kako se poticaji isplaćuju za godinu unazad, oni su ih već davno potrošili ukalkuliravši ih u cijene svojih proizvoda za prošlu godinu. Da su znali da ih neće biti, drukčije bi se borili i za konačnu cijenu svojih proizvoda.