Lisabonski ugovor u utorak napokon na snazi

Lisabonski ugovor nakon skoro desetogodišnjih napora na institucionalnim reformama stupa na snagu u utorak, 1. prosinca, što bi Europskoj uniji trebalo omogućiti lakše funkcioniranje i snažniji glas na međunarodnoj pozornici.

Portugalska vlada u suradnji sa švedskim predsjednštvom EU-a i Europskom komisijom u utorak organizira svečanost u Lisabonu, gdje je ugovor potpisan 13. prosinca 2007. godine. Na svečanosti će sudjelovati predsjednici svih europskih institucija, među njima i prvi stalni predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy.

Stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora na dulje vrijeme će se okončati rasprava o institucionalnim reformama jer u EU više ne postoji ni najmanje volje da se barem u sljedećih desetak godina bave tim pitanjem nakon mukotrpnog rađanja ovog ugovora.

Čelnici EU-a žele vjerovati da će Lisabonski ugovor pomoći u lakšem prevladavanju gospodarske krize i traženju odgovora na buduće izazove i da će smanjiti jaz između europskih institucija i građana. Europska unija bi s Lisabonskim ugovorom trebala lakše dolaziti do odgovora koji se očekuju u području energije, klimatskih promjena, prekograničnog kriminala i dobiti veću težinu na međunarodnoj sceni.

Lisabonski ugovor nastao je na ruševinama europskog ustava, koji nije uspio zaživjeti nakon što je u proljeće 2005. godine odbačen na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj. O europskom ustavu počelo se razmišljati još u vrijeme kada se pregovaralo o Ugovoru iz Nice, koji je potpisan u prosincu 2000. godine i koji je odmah proglašen nedovoljnim iskorakom jer nije donio nikakve promjene osim što je oslobodio put za proširenje, to jest prilagodio dotadašnja pravila činjenici da će Unija umjesto tadašnjih 15 uskoro imati najprije 25, a onda i 27 članica.

Pravno gledajući, Lisabonski ugovor ne zamjenjuje dosadašnje ugovore, nego predstavlja njihovu dopunu. Glavne promjene koje donosi Lisabonski ugovor u institucionalnom ustroju EU-a jesu uvođenje dužnosti stalnog predsjednika Europskog vijeća i visokog predstavnika za vanjsku politiku i zajedničku sigurnost, koji istodobno obnaša i dužnost potpredsjednika Europske komisije.

Na izvanrednom summitu 19. studenog u Bruxellesu, čelnici EU-a za predsjednika su izabrali dosadašnjeg belgijskog premijera Hermana Van Rompuya, a za visoku predstavnicu dosadašnju povjerenicu za trgovinu Britanku Catherine Ashton.

Tim promjenama ukida se sustav rotirajućeg predsjedništva Europskog vijeća, tijela koje okuplja šefove država ili vlada zemalja članica, kao i predsjedanje Vijećem za vanjske poslove, kojim će od sada predsjedavati visoka predstavnica za vanjske poslove i zajedničku sigurnost.

Do sada je postojalo Vijeće za opće i vanjske poslove, koje čine ministri vanjskih poslova zemalja članica i kojima je predsjedavala zemlja predsjedateljica. Od toga vijeća sada nastaju dva - Vijeće za vanjske poslove i Vijeće za opće poslove, a u oba Vijeća i dalje sjede ministri vanjskih poslova zemalja članica.

Vijećem za opće poslove i dalje će predsjedavati zemlja predsjedateljica, koja će se mijenjati svakih šest mjeseci. Politika proširenja u nadležnosti je Vijeća za opće poslove tako da će političku agendu u tom području i dalje određivati rotirajuće predsjedništvo.

To znači da visoka predstavnica za vanjsku politiku i zajedničku sigurnost Catherine Ashton neće biti zadužena za proširenje. U novoj Europskoj komisiji dosadašnji resor proširenja proširen je i na politiku prema susjedima, što je do sada bilo u nadležnosti povjerenika za vanjsku politiku.

Novoimenovani povjerenik za proširenje Štefan Fuele, koji još mora dobiti potvrdu u Europskom parlamentu, u pitanjima proširenja surađivat će kao i do sada sa zemljom predsjedateljicom, a u području politike prema susjedima s visokom predstavnicom i potpredsjednicom Komisije Catherine Ashton.

Rotirajuće predsjedništvo ostaje i u svim drugim ministarskim vijećima.

Lisabonski ugovor povećava broj političkih područja na kojima će Europski parlament imati pravo suodlučivanja zajedno sa zemljama članicama. Radi se o osjetljivim područjima kao što su pravosuđe, sigurnost i imigracija, a nacionalni parlamenti prvi put dobivaju mogućnost da kažu svoje mišljenje pri donošenju europskih zakona.

Svaki nacionalni parlament dobit će prijedloge novih zakona kako bi ocijenio zadiru li prijedlozi u njegove nadležnosti (načelo supsidijarnosti). Ako trećina nacionalnih parlamenata bude imala prigovor na neki prijedlog, tada će se on vratiti Komisiji na reviziju.

Novi ugovor predviđa povećanje broja područja u kojima se odluke donose kvalificiranom većinom umjesto jednoglasno, osobito na području suradnje u pravosuđu i unutarnjim poslovima.

Uvodi se novi sustav glasovanja "dvostrukom većinom" po kojemu najmanje 55 posto zemalja članica koje predstavljaju najmanje 65 posto stanovništva mora glasovati za novi zakon da bi on prošao.

Novi sustav odlučivanja stupit će na snagu 2014. godine uz komplicirano prijelazno razdoblje do 2017. godine koje je ishodila Poljska nakon čega će se odlučivati isključivo dvostrukom većinom. Od 2014. do 2017. godine na traženje bilo koje zemlje moći će se glasovati prema sadašnjem sustavu ponderiranih glasova iz Ugovora iz Nice.

Prvi put se uvodi mogućnost da bilo koja zemlja članica može napustiti Europsku uniju pod uvjetima koje mora ispregovarati sa svojim partnerima.

S Lisabonskim ugovorom obvezujućom postaje Povelja o temeljnim pravima, tekst od 54 članka o pravima građana, slobodi, jednakosti, ekonomskim i socijalnim pravima. Tri zemlje članice, iz različitih razloga, tražile su i dobile izuzeće od odredbi Povelje o temeljnim pravima.