Bandić ostao sasvim sam

Posljednjih dana svjedoci smo zanimljivog spina u medijima kojem je za cilj rastanak Milana Bandića sa SDP-om prikazati kao raskol u stranci i velikim nezadovoljstvom SDP-ovaca s predsjednikom stranke Zoranom Milanovićem.

Čak i unatoč jasnim izjavama aktera tobožnje pobune, čak i unatoč činjenicama koje govore suprotno, protura se teza da je Milanović uzdrman, a istovremeno se propušta uočiti nešto što mora svakoga ubosti u oko. Bandić je u svojoj avanturi ostao sasvim sam i odbačen.

Cijela predstava s uspinjanjem uz brdo i vašar oko proglašenja kandidature na Sljemenu kao da je bio osmišljen sa samo jednim ciljem, da sakrije kako Bandić iz SDP-a odlazi sam, odbačen i poražen u svojoj Zagrebačkoj skupštini i bez iole vrijednog saveznika u stranci koju je navodno osnivao.

Dolazak na Sljeme jednog saborskog zastupnika SDP-a Ivice Pančića, osim što je izmamio kisele osmjehe na ustima Bandićevog tima, nije baš pokazao da Bandić s ikim može računati. Naime, Pančićev položaj unutar SDP-a već neko vrijeme nije blistav i prirodno je da traži bilo kakvog političkog saveznika no možda se ipak preračunao jer Bandić kao osobu za suradnju s „braniteljskom populacijom“ ne treba kompromitiranog Pančića jer u timu već ima među braniteljima dobro pozicioniranog Miru Lacu, a za one manje javne poslove u „komuniciranju s javnošću“ uzda se u provjereni kadar, bivšeg pukovnika SIS-a Mirka Ljubičića Švepsa.

Usamljeni Pančić tako je svojim dolaskom samo još jače pokazao da je uz Bandića samo njegova obitelj, koja baš i nema nekog izbora, te njegovi savjetnici iz gradske vlasti, koji, ukoliko ga ne podrže, riskiraju dosadašnju vrlo ugodnu egzistenciju.

S druge strane su ostali baš svi. Od onih koji neupitno podržavaju Milanovića do onih koji mu, poput Željke Antunović, nikada neće oprostiti što im je pred nosom zgrabio prestižnu funkciju Račanovog nasljednika. Davanje velikog prostora pljuckanju Milanovića od strane nezadovoljnika, koji mu kao najveću manu uspijevaju naći tek nerazumijevanje „unutarstranačke demokracije“ i na tome građenju teze o raskolu i buni zbog Bandića, ipak opovrgavaju sami akteri gotovo se utrkujući tko će se prije posipati pepelom.

No, što to gotovo jednoglasno ograđivanje od Bandića u SDP-u znači za njegovu kandidaturu? Ništa. Činjenica da Bandić ne može računati na glasove SDP-ovog biračkog tijela, što sugeriraju sva relevantna istraživanja javnog mijenja, te ima šansu dobiti podršku SDP-ovih birača jedva nešto veću od HDZ-ovog kandidata Andrije Hebranga, za njegove šanse ne govori ništa kao ni činjenica da je zagrebačka jazz publika gromoglasno izviždala i sam spomen njegovog imena. Naime, Bandić već jako dugo svoju snagu crpi iz birača suprotnog tabora, a tih je dvostruko više nego SDP-ovaca i SDP-ovih birača.

Bandić je već desetkovao Hebrangovo biračko tijelo, a takvih birača je u Hrvatskoj više nego dovoljno da se pobijedi na izborima. Tezi o premoći biračkog tijela koje je, recimo to pristojno, sklono populističkoj, demagoškoj retorici bez sadržaja, ne treba više dokaza od podsjećanja da je Željko Kerum gradonačelnik drugog najvećeg grada u državi.

Okupljanje SDP-ovaca oko Milanovića ne znači nužno da Bandić neće skupiti dovoljno pristaša da pobijedi Milanovićevu uzdanicu Ivu Josipovića, a to mu u ovoj situaciji i jedino preostaje. SDP-ovcima koji ne vide stvari kao on, Bandić jedino ako pobijedi na predsjedničkim izborima može reći – eee, jesam vas!