Komentar: Gospodarski deja vu

Gledajući osnovne crte novoga programa pomoći američkom gospodarstvu koji je potkraj prošloga tjedna predstavio Barack Obama, čovjek se lako uvjeri u to da keynesijanskim metodama izvlačenja iz krize jednostavno nema alternative.

Istini za volju, Obamin je ekonomski tim u golem paket pomoći vrijedan 447 milijardi dolara, uz infrastrukturne radove i poticaje zapošljavanju, ili, bolje rečeno, poticaje neotpuštanju, ugradio i porezne olakšice za poslodavce i niže doprinose za zaposlenike, što bi trebalo umiriti i republikance, stare protivnike trošenja poreznog novca. (Osim ako, naravno, nije riječ o trošenju proračunskoga novca na megalomanske projekte obrane, ili bilo čega gdje se državni novac prelijeva izravno u džepove korporacija, ali, o tom potom).

Slijedeći tu mantru, a bez mašte za išta bolje, isti tip gospodarskoga oporavka čiji bi zamašnjak trebala biti javna i državna potrošnja snuju nam HDZ-ovi i SDP-ovi političari, koji kao da su pali s Marsa, zajedno s nekim vremešnim profesorima političke ekonomije i gospodarstva koji ovih dana na državnoj televiziji verglaju isto što i prije valjda 40 godina.

Keynesijanski gospodarski model sam po sebi nije problematičan jer, zaista, različita vremena i ciljevi traže različite politike. No, upravo u tome jest stvar. Hrvatsko gospodarstvo nije nimalo slično američkom ili njemačkom gospodarstvu u krizi. Naš zadnji konjunkturni ciklus bio je ciklus velikoga zaduživanja i državne potrošnje zajedno s preskupo kreditiranom privatnom potrošnjom, koji je završio tako da smo u recesiji još od zadnjega kvartala 2008., kad su nas Ivo Sanader i Damir Polančec uvjeravali da ćemo u 2009. rasti po stopi od 4,5 posto.

I sad zazivati isti model kako bismo iz krize i izašli, dalje se zaduživati kako bismo financirali velike infrastrukturne projekte, ponovno ispisivati obveznice čije će kupone otplaćivati potomci ove generacije, uvreda je zdravoj pameti.

Navodni prvi obrisi programa Kukuriku koalicije, a i kataloga velikih investicijskih projekata ove hadezeovske Vlade, koji, ne treba se zavaravati, nije daleko od onoga na čemu će njihov program i počivati, pokazuju da sve mudre glave u dvije najveće hrvatske stranke nemaju mašte ni hrabrosti probati bilo što drukčije od današnjeg, potpuno potrošenog gospodarskog modela.