Prusi umorni od discipliniranja neposlušnog i lijenog juga Europe

Europska unija je kao maestralan projekt stvaranja zajedničkog tržišta, a zatim i zajedničkih političkih institucija, u najvećoj krizi od svojeg idejnog začeća 1958. godine, kad je stvorena Europska zajednica za ugljen i čelik.

Iste su godine zapadna Njemačka, Belgija. Nizozemska, Italija, Luksemburg i Francuska potpisale Rimski ugovor kojim je stvorena Europska ekonomska zajednica. Od osnivanja do prvog vala širenja prošlo je 15 godina, kada su 1973. ušle Danska, Velika Britanija i Irska, a do sadašnjeg društva 27-orice, u koje će uskoro ući i Hrvatska, prošle su još 34 godine.

Zbog ekonomskih, političkih i inih razlika europskih naroda, koji su samo 13 godina prije osnivanja EEZ-a međusobno krvavo ratovali i jedni nad drugima činili najgora zvjerstva, bila je potreba golema volja i vizija da se te razlike prebrode. Ironično, upravo je trauma drugog velikog rata bila zaslužna za razvoj prosvjetiteljske ideje nove, bolje Europe, sazdane na ideji mira i zajedničkog ekonomskog interesa.

Njezin otac bio je Robert Schuman, francuski političar rođen u Luksemburgu, koji je zbog prekrajanja granica prije Prvog svjetskog rata bio njemački, a nakon toga francuski državljanin kad su Alsace i Lorraine vraćene Francuskoj. Kao svjedok strahota obaju svjetskih ratova bio je glasan borac protiv nacizma te istodobno veliki zagovornik pomirenja Francuza i Nijemaca, za koje se zalagao da nastupi nakon što nacisti izgube.

Od osnivanja EEZ-a Njemačka i Francuska vodile su razne bitke zbog kvota, subvencija i ostalih stvari koje čine tkivo današnje Europske unije, nikad ne gubeći iz perspektive činjenicu da je ekonomska zajednica i carinska unija u koju su ušle članicama na daleko veću korist nego štetu.

Kako je zapadna Njemačka, zahvaljujući i velikoj poslijeratnoj pomoći SAD-a kroz Marshallov plan (iako nije od njega dobila toliko novca kao V. Britanija i Francuska), postala ekonomskim motorom zapadne Europe, Njemačka je vremenom sebi uzela i pravo da vodi glavnu riječ u Europskoj zajednici.

Krizi europske monetarne unije, gdje bolesnik na Balkanu, Grčka, nikako ne uspijeva disciplinirati svoju preskupu političku kastu koja, slično kao u Hrvatskoj, povećanjem duga hrani preveliku birokraciju, ne vidi se kraja. Ekonomisti jednostavno ne znaju što činiti. Treba li ECB kupovati obveznice prezaduženih zemalja kao što su Irska, Portugal, Grčka, Španjolska i Italija ili ne, trebaju li nacionalne države dokapitalizirati svoje domaće banke kako bi one lakše pregrmjele rizike od bankrota zbog prevelike izloženosti obveznicama prezaduženih zemalja ili nešto treće.

Iako svi o tome govore, nitko još nije rekao kakve bi posljedice po cijelu Uniju i eurozonu imao bankrot Grčke i njezin mogući izlazak iz eurozone. Njemačke banke izložene su grčkom javnom dugu više od 70 milijardi eura, što Njemačku čini iznimno zainteresiranom za discipliniranje Grka koji čekaju na novu tranšu od 159 milijardi eura pomoći koju su za njih spakirali EU i MMF.

No, njemačka premijerka Angela Merkel počela je gubiti političku podršku u svojoj bazi, pa se čini kao da su Prusi umorni od discipliniranja neposlušnog i lijenog juga Europe.

Danas, više nego ikada, EU se suočava s potrebom političke i fiskalne integracije nužne za opstanak i smisao Unije, koja mora imati snažnog promicatelja i provoditelja, i novoprobuđenog nepovjerenja među asketskim sjevernim i ležernim južnim članicama. Potraga za rješenjem te dileme bit će sigurno dug i mukotrpan proces zbog kojeg zasad svima odgovara pat-pozicija u rješavanju jednog puno bližeg problema, onog Grčke.

Ovaj komentar objavljen je u prilogu BusinessClass. ako se želite pretplatiti, to možete učiniti ovdje.