Iako je Hrvatska nakon okolišanja ipak pristupila Južnom toku, Aslund nabraja šest glavnih razloga zašto će u godinama koje dolaze biti sve manja potražnja za ruskim plinom, a Južni tok, jednako kao i Sjeverni tok, postat će bijeli slonovi, zbog svoje neisplativosti.

Prvi razog manje potražnje za Gazpromovim plinom je dosadašnja politika smanjivanja dobave plina zbog koje je Gazprom došao na loš glas i većina europskih zemalja ili već ima ili radi na stvaranju alternativa ruskom plinu.

Drugi je razlog velika konkurencija LNG-a, ali i američkog „shale gasa“, koji u SAD-u u potpunosti nadomješta potrošnju LNG-a, kojeg zbog toga ima više za Europu.

Treći razlog leži u činjenici da je Gazpromovo kvartalno određivanje cijene i to u ovisnosti od cijena na tržištu nafte postalo nekonkurentno posebno LNG-u, a ruski plin ponekad i dvostruko skuplji od LNG-a.

Četvrti razlog odnosi se na krizu i njene posljedice. S obzirom da se plin najviše koristi u kemijskoj i metalurškoj industriji doći će do pada potrošnje zbog ušteda.

Peti razlog je u naporima da se energija učinkovitije koristi, a najviše mjesta za pomake u tom području imaju Rusija, Ukrajina i Bjelorusija, države u kojima Gazprom prodaje najveći dio svoje proizvodnje.

Posljednji razlog se krije u neefikasnosti Gazproma, koji plin crpi samo iz najvećih izvorišta dok mnoga polja srednje veličine ostavlja netaknutim. Prilika drugim tvrtkama da uđu u eksploataciju tih polja stvorit će dodatnu konkurenciju na plinskom tržištu.

U zaključku stoji da Gazprom zanemaruje sve navedene izazove i umjesto da nađe strategiju da se nosi s padom potražnje, ulaže u gradnju dva plinovoda za koje nema niti najmanje šanse da budu komercijalno isplativi i od kojih treba što prije odustati.

U tržišnom društvu konglomerat poput Gazproma ne bi smio postojati i tada se ne bi ulagalo u neperspektivne projekte, zaključuje Aslund.