Možda izbor dobavljača i ne bi bio tako sporan da ne postoji cijeli niz teže rješivih problema s tim bocama, zbog čega se zaista treba pitati kome je taj posao trebao i tko je od njega profitirao. Kupac koji nasjedne na marketinšku kampanju u medijima – koju je Proplin također platio – i kupi novu bocu, imat će problema pri njezinoj zamjeni za punu jer je njihov broj tako mali da će naći tu bocu na tržištu biti ravno zgoditku na lutriji. Građani to ne znaju jer im to nitko nije rekao, pa naivni kupuju atraktivne i lakše kompozitne boce. Na koncu će se svi sadašnji kupci, njih tri tisuće dosad, vratiti starim, izgrebanim, narančastim bocama, a po rubrikama pisma čitatelja iskazivat će revolt da su prevareni.

U nabavu 20.000 boca Proplin je uložio više od 13 milijuna kuna, sve to u teškoj 2009. godini, koja je za Ina grupu u devet mjeseci značila 167 milijuna kuna gubitka. Problem punjenja boca bilo je lako predvidjeti pa je malo vjerojatno da Karlovčan za to nije znao jer je godinama radio u Proplinu. Je li ta skupa avantura bila prijeko potrebna? Da su u Proplinu željeli ispitati tržište, mogli su to učiniti nabavom manjeg broja boca. Dakle, razlog za nabavu kompozitnih boca treba tražiti negdje drugdje. Neslužbeno se može čuti da u Proplinu, koji drži golem komad tržišta ukapljenim naftnim plinom, ovo nije jedini slučaj poslovanja s „podobnima“.

Pitanje je znaju li vlasnici Ine na što se troši teško zarađeni novac i ako znaju, što na to kažu. Odobravaju li takvu praksu dok masovno šalju naputke o mjerama štednje na fotokopirnom papiru i sličnim sitnicama. Valjda po sistemu 'kuna na kunu - pogača', dok im s druge strane cure milijuni.